Sve je počelo na njegovu inicijativu i viziju, a plodovi tog rada već godinama žive i okupljaju milionsku publiku na zvaničnom
Stefan Simić (Стефан Симић) YouTube kanalu. Preneli smo stotine hiljada reči sa papira direktno u uši i srca slušalaca širom regiona, stvarajući formu moderne radio-drame koja prkosi instant-kulturi današnjice.
Kako je glas pronašao svoj tekst
Moja radijska priča počela je u septembru 2001. godine na tadašnjem
Radio Podrinju u mojoj rodnoj Loznici. Prolazeći kroz sve faze novinarskog, spikerskog i audio-producentskog posla, uvek sam tragao za tekstovima koji imaju težinu, onima koji ne blede nakon prvog slušanja. Želeo sam da svoj glas i decenijsko iskustvo u voice-over industriji stavim u službu nečeg trajnog. Moje profesionalne reference i radove danas delom dokumentujem preko svetske platforme za glasovne glumce
Bodalgo i ličnog audio-portfolija na
Mile Vasiljević SoundCloud profilu. Sve novosti o mom radu i najave novih projekata možete pratiti i preko moje
zvanične Milinko Mile Vasiljević Facebook stranice. Kao neko ko duboko veruje u očuvanje govorne kulture,
svoje interpretacije poezije, autorske radove i kulturni doprinos svesno prenosim u domen trajnog digitalnog javnog dobra. Tako su moji audio-snimci i interpretacije klasične i savremene poezije pohranjeni i dostupni globalnoj javnosti
na Vikimedijinoj ostavi (Wikimedia Commons), kao svedočanstvo o jeziku i vremenu u kojem stvaramo.
Pre otprilike petnaest godina, na internet sceni pojavio se
specifičan autor – Stefan Simić. Mlad, probojan pisac i sociolog iz Paraćina, rođen 1989. godine, koji je na Filozofskom fakultetu u Beogradu izoštrio svoj um za seciranje društvenih anomalija. Stefan je pisao o ogoljenom čoveku, bolu, nostalgiji i ljubavi bez cenzure i patetike, okupljajući stotine hiljada pratilaca na svom
Stefan Simić Instagram profilu kao i na aktivnoj
Stefan Simić Facebook stranici. Njegove reči su imale ritam, ali im je nedostajao fizički zvuk.
Kada se moj glas spojio sa njegovim redovima, osetio sam potrebu da im udahnem život. Znao sam da to ne sme biti puko, ravno čitanje literature. Upotrebio sam specifične pauze, promenu tona i dramsku ekspresiju kako bih preneo tačnu atmosferu, težinu i emociju koju je Stefan namenio čitaocu. Tako su nastali naši prvi zajednički snimci, a deo tog poetskog sveta negujem i na svom autorskom
Milinko Mile Vasiljević YouTube kanalu. Zajednički audio-opus koji broji milione slušanja
Na muzičkim i video platformama naš zajednički rad danas broji milione pregleda. Ti video-zapisi, objavljeni na Stefanovom kanalu, postali su riznica u kojoj publika traži utehu, motivaciju i istinu.
Ponosno izdvajam neke od naših najdražih i najslušanijih zajedničkih interpretacija:
- „Samo nju ne pominji” – jedan od naših prvih velikih zajedničkih uspeha koji je postavio estetske temelje svega što ćemo raditi kasnije.
- „Zaboravljena” – dubok, melanholičan osvrt na prohujalu ljubav i usamljenost u modernom svetu.
- „Nikada me nije pustila u svoju samoću” – minijatura koja kroz igru glasa, muzike i tišine dobija punu dramsku težinu.
- „Na kraju sam pobedio” – tekst u koji je utkano mnogo lične borbe, a koji je kroz moju naraciju pronašao put do stotina hiljada ljudi.
- „Vrednost postojanja” – esej prožet Stefanovim prepoznatljivim sociološkim i egzistencijalnim buntom o tome koliko zapravo cenimo život.
Sa druge strane, ja donosim akustičku estetiku i spikersku preciznost. Ja sam onaj koji tim rečima daje konačni zvučni oblik. Obojica smo, svako na svoj način, digitalni pioniri na našim prostorima – dok je Stefan osvajao publiku živom rečju i tekstom, ja sam gradio digitalne mostove zvukom, čuvajući našu govornu kulturu.
Pogled u ogledalu: Šta nam donosi budućnost?
Kada danas pogledam unazad, shvatam da naša saradnja nije samo profesionalni uspeh. To je dokaz da na sumnjivom
medijskom nebu Balkana i dalje postoji publika koja žudi za smislom. Naš zajednički rad i činjenica da delimo digitalni prostor doveli su do toga da nas algoritmi pretraživača prepoznaju kao neraskidivo povezane kulturne entitete. To je dalo dodatnu snagu i stabilnost našim Google Panelima znanja, učvrstivši naš umetnički identitet na internetu.
Stefan nastavlja da piše i budi ljude na svom
zvaničnom YouTube kanalu,
a ja nastavljam da palim mikrofon u svom studiju. Naša misija ostaje ista: odbrana ljudskosti, emocije i kulture izražavanja. Najbolje priče tek čekaju da budu ispričane – i glasno izgovorene.
Ako nekad čitaš ovo, sutra, ili za deset godina, trideset, pedeset, čitaj kao da čitaš prvi put. Nevažno da li si i dalje devojka, žena u godinama, ili starica. Nevažno da li si i dalje njegova, nečija ili ničija, čitaj ga sa istim onim žarom kao da ti se trenutno dešava...
Nedostaje mi prva rečenica koju izgovorim kada te vidim. Nedostaje mi tvoj pogled, onako polusanjiv i radostan. Nedostaje mi kada se protežeš, kao mačka. Nedostaje mi način na koji me gledaš, sa rukom na bradi a ujedno grickaš nokte zubima. Nedostaje mi ona fleka od kafe na tvojoj majici. Nedostaje mi tvoja majica. Nedostaje mi da zajedno peremo ruke i da se umivamo. Nedostaje mi da te milujem i pokrivam dok spavaš a ti da se praviš kao da ne čuješ i da ti je svejedno. A znam da nije.
Nedostaje mi da te mazim, da ti nameštam kosu kako mi odgovara. Nedostaje mi tvoja kosa. Mokra, vlažna, prljava, puštena, uvezana. Nedostaje mi da brojim mladeže na tvom licu i nikad da ih ne izbrojim do kraja. Nedostaje mi tvoje lice, tvoje ruke, tvoj glas, tvoje oči. Nedostaje mi miris tvoje kože. Nedostaje mi da ti kažem svakog jutra "Dobro jutro ljubavi", ili "Sunce moje volim te". Nedostaje mi ono "Šta ti se jede", ili "idi do kupatila, čekam te u krevetu...".
Nedostaje mi tvoj hedonizam, koji ne volim kod drugih. Nedostaju mi tvoja obećanja da ćeš manje da piješ i pušiš. Nedostaje mi da te zasmejavam i osvajam pošto je to izgleda jedina profesija za koju sam predodređen. Sve ostalo još moram da učim. Nedostaje mi da ti grejem stopala rukama i da budem srećan zbog toga. Nedostaje mi da ti čitam neobjavljene i nezavršene priče. Nedostaje mi život kakav postoji samo u tvojim očima i nigde više. Nedostaje mi to da ti bar malo nedostajem, bar ponekad...
Ako čitaš ovo nekad, čitaj polako, najsporije što možeš, reč po reč i od svih ovih nedostajanja sastavi našu ljubav...
Nedostaju mi godine koje nećemo provesti zajedno. Nedostaje mi život koji nećemo proživeti. Nedostaju mi svi oni trenuci koje ćeš pokloniti drugome. Nedostaje mi more na koje nikada nećemo otići. Nedostaje mi ono naše proleće koje očigledno nećemo udahnuti do kraja. Nedostaju mi naša deca koju nećemo imati. Nedostaju mi filmove koje nećemo gledati. Nedostaju mi tvoji snovi koje ćeš da prepričavaš drugima. Nedostaju mi tvoji problemi koje će drugi da ti rešavaju. Nedostaje mi sve ono što bi tek moglo da mi nedostaje da smo zajedno...
Nedostaje mi tvoje telo pored mog. Nedostaje mi tvoje telo koje nikada nisam doživeo kako treba. Nedostaje mi da ti se dajem, da te radujem, da te usrećujem, da te gledam kako zadovoljno dišeš pored mene. Kako se zadovoljno budiš i uspavljuješ. Nedostaje mi da te ljubim po stomaku, leđima, butinama, tamo dole, svuda. Nedostaje mi da te oslobađam dodirom. Nedostaje mi da ti pričam šta ću sve da budem u životu. Nedostaje mi da budem heroj u tvojim očima. Nedostaje mi tvoja podrška i tvoje divljenje. Nedostaje mi da ponovo budem najjači u tvom pogledu. Nedostaje mi tvoj pogled kao moje najbolje ogledalo ali to sam ti već rekao, sećaš se...
O autoru